VLADA TUZLANSKOG KANTONA
www.vladatk.gov.ba
VLADA TUZLANSKOG KANTONA
www.vladatk.gov.ba
PROSTORNO DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA
Sporazumom potpisanim u Washingtonu ( 1994.) između predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda konstituirana je Federacija Bosne i Hercegovine kao Federacija kantona. Po Ustavu Federacije kantoni su administrativno-teritorijalne jedinice sa velikim stupnjem samouprave. Jedan od kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine je i Tuzlanski kanton. S obzirom na promjene do kojih je došlo agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu i unutarnjom reorganizacijom Bosne i Hercegovine (Daytonski sporazum, 1995.) na dva administrativno-pravna entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, Tuzlanski kanton formiran je na dijelovima nekadašnje oblasti sjeveroistočne Bosne, odnosno Tuzlanskog okruga.
Prema odredbama Daytonskog sporazuma područje Tuzlanskog kantona je teritorijalno zaokruženo cjelinom ili dijelovima trinaest općina: Banovići, Doboj-Istok, Gradačac, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Čelić, Lukavac, Srebrenik, Teočak, Sapna, Živinice i Tuzla. Nove, u ratu formirane, općine su: Čelić, Teočak, Sapna i Doboj-Istok. One su formirane na područjima koja su pripala Federaciji Bosne i Hercegovine od dijelova bivših općina: Doboj, Lopare, Ugljevik i Zvornik, koje su Daytonskim sporazumom dodijeljene Republici Srpskoj. Samo su općine Banovići, Srebrenik i Živinice ostale u svojim ranijim granicama, dok su od svih drugih općina dijelovi pripojeni Republici Srpskoj.
Tako je Tuzlanski kanton odvojen od svojih prirodnih granica, rijeka Drine i Save, preko kojih je imao izlaz na istok i sjever. Time je jedna geografska, privredna, infrastrukturna, ekološka i demografska cjelina poremećena. Tuzlanski kanton zauzima površinu od 2.649 km2, odnosno 10,1% teritorije Federacije Bosne i Hercegovine ili 5,17% teritorije Bosne i Hercegovine, sa gustinom naseljenosti od 189,8 stanovnika po km2.
Prema procjenama Federalnog zavoda za statistiku iz 2005. godine, na ovom području živi 502.862 stanovnika. Brojem stanovnika u Federaciji Bosne i Hercegovine Tuzlanski kanton participira sa 21,60%. Na području bivše Tuzlanske regije, prema popisu iz 1991.godine, živjelo je 949.621 stanovnik, od toga: 525.427 Bošnjaka (55,33%), 268.581 Srba (28,28%), 83.320 Hrvata (8,78%) i 72.293 stanovnika koji su se izjasnili kao ostali ili (7,61 %). Današnji prostor Kantona je dosta uži od prijeratne Tuzlanske regije pa je i nacionalna slika doživjela značajne procjene. Prema procjenama Federalnog zavoda za statistiku iz 2005. godine na prostoru Tuzlanskog kantona živi 454.680 Bošnjaka (90,42%), 26.726 Hrvata (5,31%), 16.117 Srba (3,21%) i 5.339 ostalih (1,06%).
Sjedište Vlade Kantona je u Tuzli, koji je kulturni, univerzitetski i medicinsko-klinički centar ove regije.
Posjetite internet prezentacije općina Tuzlanskog kantona:
Općina Doboj Istok http://www.dobojistok.org
Općina Gradačac http://www.gradacac.ba
Općina Gračanica http://www.opcina-gracanica.ba
Općina Čelić http://www.celic.ba
Općina Lukavac http://www.lukavac.ba
Općina Srebrenik http://www.srebrenik.ba
Općina Živinice http://www.opcinazivinice.org
Općina Tuzla http://www.tuzla.ba
GRB I ZASTAVA TUZLANSKOG KANTONA
Pravilo veksilologije kaže da se zastava koja je propisana u svojem horizontalnom položaju (kao što je i zastava Bosne i Hercegovine u Zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine), u vertikalni položaj ispravno postavlja tako da se zakrene za 90 stepeni, u smjeru kazaljke na satu.
"Prema pravilu veksilologije, nauke o zastavama, zastava se kači na lijevu stranu jarbola. Zastva BiH je horizontalna i problem nastaje kada se ona postavlja u vetikalni položaj. Zastava se kači u smjeru kazaljke na satu"- Džemal Bijedić, grafički dizajner.
Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona Ijudi su živjeli još u starijem kamenom dobu (paleolitu). To potvrđuju arheološki nalazi: Kamen kod ušća Usore u Bosnu, Makljenovac kod Doboja, Krčevine kod Brijesnice, Barice kod Gornje Orahovice. Iz vremena mlađeg kamenog doba (neolita) otkriveno je više lokaliteta naselja u Gornjoj Tuzli, u Tuzli, u Korića Hanu kod Gračanice, u Ražljevu, Tramošnici i Skugriću kod Gradačca.
Ova nalazišta su pripadala vinčanskoj kulturnoj grupi. Velika seoba naroda, izazvana otkrićem metala, zahvatila je i prostor sjeveroistočne Bosne, koji je u to doba bio relativno dobro naseljen. To pokazuju tragovi naselja kod Gornje Tuzle, Gračanice i Lukavca. Iz tog doba su značajna gradinska naselja, podizana na uzvišenjima radi odbrane. Iliri su na ovim prostorima ostavili trajna kulturna obilježja.
Njihova plemena su se bavila stočarstvom, zemljoradnjom, lovom i ribolovom, a znala su i za rudarstvo. Smatra se da od njih potiču nazivi rijeka: Bosna, Jadrina i Prenja. Germanska plemena na ovim prostorima se javljaju polovinom četvrtog stoljeća p.n.e. Kelti (Gali) su na ove prostore donijeli kulturu mlađeg kamenog doba i razvijenu ratničku tehniku.
Od njih su ostali nazivi rijeka: Sava, Spreča, Ukrina i ime planine Majevice. U rimsko doba, od početka nove ere, ovaj kraj je pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji. Za oko pet stoljeća rimske vladavine dogodile su se mnoge civilizacijske promjene. Preko prostora današnjeg Tuzlanskog kantona izgrađeni su putovi koji su povezivali Jadransko more i Panoniju.
Na putovima su izgrađivane utvrde zbog kontrole i sigurnosti putovanja, ali i u svrhu odbrane od ustanaka ratobornih Ilira; razvijena je eksploatacija rudnih bogatstava, termalnih i mineralnih voda i izvorišta slane vode. Podizana su gradska naselja, kao što je naselje Salines na mjestu današnje Tuzle. Sa Rimljanima je na ove prostore došlo i kršćanstvo.
Početkom sedmog stoljeća na prostore današnje Bosne i Hercegovine prodiru Slaveni i Avari. lako su njihova prodiranja pokušavala spriječiti starosjedilačka plemena, slavenizacija je krajeve današnjeg Tuzlansko kantona zahvatila nešto ranije nego ostale bosansko-hercegovačke prostore. Iz ranog srednjovjekovnog perioda nema mnogo povijesnih izvora. Prvi pomen Tuzle (Salines), kao grada soli, sreće se polovinom desetog stoljeća. Prostor između rijeka Bosne na zapadu, Save na sjeveru i Drine na istoku - Slaveni su nazivali Usora i Soli. To su bile dvije susjedne srednjovjekovne župe.
Do početka četrnaestog stoljeća manji dijelovi područja današnjeg Tuzlanskog kantona su ulazili u sastav susjednih srednjovjekovnih država (najčešće Ugarske). Početkom četrnaestog stoljeća ovi prostori ulaze u sastav Bosne pod dinastijom Kotromanića, kada je Bosna bila najveća država na Balkanu. U doba Stjepana II Kotromanića u utvrđenom gradu Srebreniku se nalazilo državno središte, u kojem je stolovao bosanski vladar (ban).
Osim državne, srednjovjekovna Bosna iskazuje i svoju vjersku osobenost. Ona ima svoju crkvu - Crkvu bosansku, ni zapadnu ni istočnu. Njeni pripadnici, srednjovjekovni Bosanci, sebe nazivaju krstjani, dobri Bošnjani, ili najčešće - dobri Ijudi. Ime bogumili ili bogomili samo se jedanput susreće u domaćim srednjovjekovnim izvorima. Najjača uporišta dobrih Bošnjana bile su župe u sjeveroistočnoj Bosni. Na ovim prostorima su do danas sačuvani mnogi utvrđeni gradovi iz srednjeg vijeka, a sačuvane su i mnoge nekropole srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika - stećaka.
Najpoznatiji sačuvani srednjovjekovni utvrđeni gradovi su: Soko kod Gračanice ( 1426.), Srebrenik ( 1333.) i Teočak ( 1345.). Najpoznatije nekropole stećaka su sačuvane na području Kladnja, Banovića, Kalesije, Živinica, Lukavca, Tuzle, Teočaka i Sapne. Mnogi stećci na ovim lokalitetima su obogaćeni zanimljivom i vrijednom ornamentikom i predstavljaju zanimljiv umjetnički izraz svoga vremena.
Najčešći motivi na stećcima su: polumjesec, zvijezda, Ijiljan, sunce, križ, štit i mač. Natpisi na pojedinim stećcima su pisani bosančicom. Postojanje franjevačkih samostana (izgrađeni su u periodu od 1378. do 1460. godine) u Gornjoj Tuzli, Tuzli, Teočaku, Koraju i drugim lokalitetima Tuzlanskog kantona svjedoči da su ovdje, pored Crkve bosanske, djelovali i franjevci, koji su na ove prostore pristigli početkom trinaestog stoljeća.
Sjeverne i sjeveroistočne dijelove Bosne od kojih su, poslije pada bosanske države, Ugari oformili Srebreničku i Jajačku banovinu -Osmanlije su zauzele tek 1520. godine. Prostor župa Usore i Soli, odnosno dijelovi današnjeg Tuzlanskog kantona, ulazio je, najvećim dijelom, u sastav Zvorničkog sandžaka, koji je do 1541. godine pripadao Rumelijskom, a do 1580. godine Budimskom ejaletu. Po formiranju Bosanskog ejaleta, Zvornički sandžak ulazi u njegov sastav.
On je tada imao 31 nahiju, od kojih 21 na bosanskoj strani (na lijevoj obali Drine), a to su: Soko, Nenavište (Gradačac), Smoluća, Jasenica, Srebrenik, Koraj, Visori, Gornja Tuzla, Drametin, Donja Tuzla, Gostilj, Spreča, Završ, Teočak, Bijeljina, Zvornik, Sapna, Kušlat, Ludmer, Srebrenica, Šubin i Brvenik. Dijelovi današnjih općina: Gračanice, Banovića, Lukavca i Kladnja pripadali su Bosanskom sandžaku.
Na bosanskoj strani Zvorničkog sandžaka Osmanlije su održavali deset gradova: Zvornik, Srebrenicu, Kušlat i Perin - prema Drini; Teočak, Srebrenik, Soko, Novi i Brčko - prema Savi. Ovaj Sandžak kao i svi njegovi gradovi, dobili su na strateškom značaju kada je ovaj prostor postao pogranično područje, odnosno kada je sjeverna granica Otomanskog carstva uspostavljena na Savi. Osmanska feudalna društvena struktura i islamsko-orijentalna kultura u cjelini, a posebno urbana, dala je dotadašnjim srednjovjekovnim naseljima orijentalna obilježja.
Gradska naselja, sa orijentalno-muslimanskom fizionomijom, nisu nastajala niti su se razvijala stihijski. Gradovi duž značajnih trgovačkih putova planski su nastajali i razvijali se kao proizvodna, obrtna i kulturna središta. Orijentalna arhitektura je posebno došla do izražaja u izgradnji džamija, medresa, sahat-kula, mostova, bolnica, hanova, bezistana i čaršija sa dućanima. U šesnaestom stoljeću, uz dozvolu tadašnjih vlasti, izgrađeni su i manastiri u Lomnici, Papraći i na Ozrenu, kao i katolička crkva u Čardaku i franjevački samostan u Tolisi.
Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona je sačuvan veliki broj vrijednih kulturno-historijskih spomenika iz Osmanskog perioda: Hadži-Hasanova (Čaršijska) džamija u Tuzli, Kuršumlija džamija u Kladnju, Husejnija džamija u Gradačcu, Ahmed-pašina džamija u Gračanici, Atik-džamija u Gornjoj Tuzli... U toku višestoljetne osmanske uprave na ovom prostoru desile su se i krupne promjene u nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovništva.
Poslije Mohačke bitke (1526.) dio pravoslavnog i bošnjačkog stanovništva se seli preko Save i Dunava na područje osvojeno od Mađara. Poslije osmanskog poraza pod Bečom ( 1699.) i ustaljivanja granice na Savi, Bošnjaci su prognani sa sjevera na prostor Bosanskog ejaleta. Islamizacija je na ovom području tekla dosta brzo i već su krajem šesnaestog stoljeća Bošnjaci na ovom prostoru činili većinu stanovništva. Kasnije se broj Bošnjaka smanjivao zbog stradanja u ratovima i velikih epidemija kuge, koje su naročito pogađale gradove u kojima je bila najveća koncentracija Bošnjaka.
"Velika istočna kriza" (1875. - 1878.), odnosno "istočno pitanje" - pitanje podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres ( 1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, "glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi".Odlukom Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok otpor okupacijskim trupama. Na području sadašnjeg Tuzlansko kantona otporom je rukovodio pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.
On je u Tuzlu, sa svojih 1.000 vojnika, stigao 7. augusta 1878. godine. Na zapadnim prilazima Tuzli pridružili su mu se branitelji iz Kladnja, Srebrenika, Lukavca i Zvornika. Austrougarske trupe su već 9. augusta zaustavljene pred Tuzlom (na Moluhama i Husinu), potučene i natjerane na povlačenje prema Gračanici, koju su ustanici oslobodili 13. augusta iste godina.
Prodor Austrijanaca preko Brčkog i Bijeljine prema Tuzli, prisilio je branitelje na povlačenje. Tuzla je pala 22. septembra 1878. godine. Nakon tromjesečnih žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878.) okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Područje sjeveroistočne Bosne je u Austro-Ugarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj, Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali je ( 1885.) izgubila taj status.
Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana. Tu su organizirane okružna, sreska (kotarska) i općinska vlast. S obzirom da je ova oblast granično područje sa Srbijom, Tuzla je bila i jedan od značajnih vojnih centara Austro-Ugarske monarhije. Za austrougarsku okupacionu upravu od velikog značaja je bila eksploatacija prirodnih bogatstava ovog kraja. Jedan od njenih prvih poteza u oblasti privrede je uvođenje državnog monopola na proizvodnju soli, duhana, na rudna i šumska bogatstva.
Prva, u to vrijeme moderna solana proradila je 1885. godine u Simin Hanu. Druga solana je ( 1891.) izgrađena u Kreki. Ove solane su osigurale domaće tržište soli, u isto vrijeme obezbjeđena je i jeftina sirovina za razvoj hemijske industrije. Na tom osnovu projektirana je i izgrađena Fabrika sode u Lukavcu. Za razvoj industrije, ali i za vojne potrebe, s obzirom na geostrateški značaj područja, bilo je važno izgraditi i saobraćajnice. Tako je izgrađena i u saobraćaj puštena (29. aprila 1886. godine) uskotračna željeznička pruga Doboj - Simin Han, dužine 67 kilometara.
Time je ovaj bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine. Iste godine je počela proizvodnju i ciglana, koja je pred Prvi svjetski rat godišnje proizvodila više od 3,5 miliona komada cigle. U Tuzli je podignuta Fabrika špirita (1888.), a u Lukavcu Fabrika amonijačne sode (1893.), koja je godišnje proizvodila velike količine amonijačne, kaustične i kristalne sode. Tih godina u Tuzli je počela i proizvodnja piva, podignut je jedan parni mlin i proradile su dvije električne centrale.
Područje sadašnjeg Tuzlanskog kantona bilo je bogato kvalitetnim šumama, pa je i njihova eksploatacija bila intenzivna. Podignuto je pet modernih pilana, koje su prerađivale ogromne količine drvne mase. Zanatstvo i trgovina su se sporije razvijali. Industrijski proizvodi i razne robe, koji su stizali na ove prostore, potiskivali su tradicionalnu zanatsku proizvodnju i čaršijsku trgovinu. Međutim, i na tom polju je bilježen napredak, naročito poslije 1900. godine.
U Tuzli kao i u drugim većim gradskim naseljima se mijenja i socijalna struktura stanovništva. Procenat onih koji žive od poljoprivrede pada na ispod 50%, a procenat onih koji žive od industrije, zanatstva, trgovine i raznih društvenih djelatnosti, ubrzano raste. Region je, međutim, i dalje pretežno agrarni i to sa naslijeđenim feudalnim odnosima. U ovom periodu Tuzla se najbrže razvijala. Podignute su mnoge građevine sa odlikama evropske arhitekture (sreski uredi, škole, pošte, hoteli, željezničke stanice, bolnice i vojni objekti), od kojih neke postoje i danas u užem gradskom jezgru. Moderniziran je vodovod, izgrađena je kanalizacija, proširene su i uređene ulice, uređena je gradska rasvjeta, uveden je poštanski saobraćaj i otvorene nove škole (osnovne i srednje). Sve ove promjene su, uz Tuzlu, zahvatile i druge gradove ove oblasti.
Nakon austrougarske okupacije uslijedio je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, što je popraćeno i velikim demografskim promjenama. Iz Bosne i Hercegovine je iselio veliki broj Bošnjaka iako je, upravo iz Tuzle, upućen prvi i možda jedini apel Bošnjacima da se ne iseljavaju. Mehmed Teufik Azabagić, tuzlanski muftija, apelirao je na muslimane da se ne iseljavaju iz svoje domovine ubjeđujući ih da je taj čin pogrešan sa islamskog vjerskog i nacionalnog stanovišta. U to vrijeme u Bosnu je doselilo najviše katoličko i, u manjem broju, jevrejsko stanovništvo.
Međutim, i pored masovnih iseljavanja, u samo nekoliko gradova na ovom dijelu Bosne i Hercegovine Bošnjaka je 1910. godine bilo više nego svih drugih naroda zajedno. Četrdesetogodišnja austrougarska uprava Bosni i Hercegovini je donijela značajan pomak u prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ali je Austro-Ugarska monarhija time ostvarivala prevashodno svoje interese u crpljenju prirodnih resursa okupirane zemlje.
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (1918.) administrativno-teritorijalni okvir Tuzlanskog okruga ostao je isti, osim što je preimenovan u Tuzlansku oblast podijeljenu na srezove i općine. Poslije ukidanja Pokrajinske vlade za Bosnu i Hercegovinu, ovaj prostor je bio neposredno vezan za Beograd odnosno za Vladu Kraljevine. Velike administrativno-teritorijalne promjene ovaj kraj je doživio 1929.godine, poslije diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i preimenovanja zemlje u Kraljevinu Jugoslaviju. Tada je prostor Bosne i Hercegovine administrativno-pravno razbijen na četiri banovine: Vrbasku, Drinsku, Primorsku i Zetsku.
Prostor sadašnjeg Tuzlansko kantona pripao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu, osim Gračanice i Doboja, koji su pripali Vrbaskoj banovini. Time je Tuzla prestala biti administrativno-upravno središte sjeveroistočne Bosne, što se odrazilo na njen privredni i društveni razvoj. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je posebno pogodio Sporazum Cvetković-Maček (1939.), kada su u sastav Banovine Hrvatske uključeni gradovi Brčko i Gradačac, a cijeli ovaj kraj pripao takozvanim "srpskim zemljama".
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji) nisu zabilježeni ozbiljniji privredni i društveni pomaci na prostorima današnjeg Kantona. Najveće promjene desile su se u agraru. Takozvanom agrarnom reformom od bošnjačkih posjednika oduzete su zemlje i šume i dodijeljene pretežno srpskim seljacima, bivšim kmetovima. Bošnjaci su na taj način razvlašteni i osiromašeni. Izvjestan napredak ostvaren je u eksploataciji šuma i ruda, zanatstvu i trgovini.
Otvoreno je i više osnovnih i srednjih škola, čitaonica i ogranaka vjerskih i nacionalnih kulturnih društava. Sve je to, međutim, bilo simbolično. Ovaj region je, kao i cijela Bosna i Hercegovina, zaostajao u svom razvoju. To se naročito osjećalo u porastu broja nezaposlenih. Stagnirajući privreda nije mogla apsorbirati relativno veliki prirast nove radne snage niti prihvatiti one koji su bježali iz osiromašenih sela.
U prvim godinama života Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilježi se snažno organiziranje radnika, sindikalno i političko. Borba protiv eksploatacije rezultirala je Husinskom bunom (1920.), koju je kraljevski režim krvavo ugušio.
Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije cijela Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novoosnovane Nezavisne države Hrvatske. Teritorija sadašnjeg Tuzlanskog kantona je proglašena Župom Usora i Soli. Uspostavljena je ustaška vlast. Po uspostavljanju te vlasti počeli su progoni, fizičke likvidacije i deportacije Jevreja, Srba i pripadnika komunističkog pokreta. To je izazvalo otpor u mnogim područjima. Buknuli su ustanci koje su organizirali komunisti i to, dobrim dijelom, Hrvati i Bošnjaci. Ustancima su bili zahvaćeni Majevica, Birač, Ozren i Trebava.
Ispod utjecaja vlasti Nezavisne države Hrvatske oslobođeni su značajni prostori. Krajem 1941. godine Draža Mihajlović u ustaničke redove ubacuje svoje oficire, oficire vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su ostali u zemlji, i oni uspijevaju da pridobiju značajan dio srpske seljačke ustaničke mase, da izazovu raskol u ustaničkim redovima i da pobiju mnoge istaknute rukovodioce ustanka, mahom Hrvate i Bošnjake. To je proizvelo dezorijentiranost medu Ijudima svih nacionalnosti koji nisu prihvatali okupaciju ni Nezavisnu državu Hrvatsku, a pogotovo ne politiku istrebljenja pojedinih naroda. Četnička nadmoć trajala je sve do novembra 1942. godine, kad su četnici teško poraženi od strane Šeste istočno-bosanske partizanske brigade. Četnici su, međutim, i dalje bili opasnost za manje partizanske jedinice, za lokalno stanovništvo sklono partizanima i, naročito, za bošnjačka sela.
Stoga su se Bošnjaci samoorganizirali na ovome području u jedan vid teritorijalne odbrane koji je uspješno funkcionirao i štitio bošnjačka sela od četničkih napada. Bošnjaci su, gledano u cjelini, bili rezervirani prema vlasti Nezavisne države Hrvatske. Jedan broj istaknutih bošnjačkih političara otvoreno se ogradio od zločinačke ustaške politike. Mnogi Hrvati sa područja današnjeg Kantona su se distancirali od ustaša. To najbolje potvrđuje primjer borbenog Husina, a i drugih hrvatskih sela iz okoline Tuzle. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske u Tuzlu su prvi put ušle 2. 10. 1943. godine. Drugi ulazak partizana u Tuzlu desio se 17. 9. 1944. godine.
Od tada pa do kraja Drugog svjetskog rata Tuzla je centar cijele oblasti. U decembru 1944. godine velika grupacija četnika Draže Mihajlovića prebacila se iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu i, preko područja današnjeg Tuzlanskog kantona, pokušala da se spoji sa njemačkim snagama u Doboju i Brčkom. Na prilazima Tuzli doživjeli su poraz, razbile su ih istočnobosanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, potpomognute od strane naroda, a naročito građana Tuzle. U okviru Nezavisne države Hrvatske ovaj region nije ni u čemu napredovao.
Naprotiv, doživio je teška razaranja. Razorene su saobraćajnice, mnoga industrijska preduzeća su prestala sa radom, zapuštena je poljoprivreda. U Tuzlu, kao i u druga gradska naselja sadašnjeg Tuzlanskog kantona, se slio velik broj muhadžira iz Foče, Rogatice, Goražda, Višegrada i drugih mjesta istočne Bosne i Podrinja. Prije nego što je Drugi svjetski rat i zvanično završen, na ovom prostoru je započeta obnova. Rudari su krenuli sa radom, proradila je pilana u Živinicama, pokrenuta je Solana u Kreki, počela je obnova Fabrike sode u Lukavcu, popravljene su željezničke pruge i putovi.
Značajno razdoblje u razvoju područja sadašnjeg Tuzlanskog kantona je razdoblje socijalističke Jugoslavije (od 1945. do 1992. godine). U prvo vrijeme poslije oslobođenja sjeveroistočna Bosna administrativno je uređena kao oblast sa upravno-političkim centrom u Tuzli. Poslije je, ukidanjem oblasti, formiran Okrug Tuzla. Nakon više administrativnih reorganizacija, cijela oblast je organizirana u devetnaest općina. Rudna bogatstva: ugalj, so i drvo bili su osnova ubrzanog razvoja regiona.
Prvi veliki razvojni pothvat bila je izgradnja željezničke pruge Brčko - Banovići ( 1946.) u dužini od 92 kilometra, kojom je ovaj sirovinski bazen povezan sa drugim dijelovima Jugoslavije. Velike potrebe Jugoslavije za energentima podstakle su razvoj rudnika uglja - otvaranje novih jamskih, a kasnije i površinskih kopova. U prvim poslijeratnim godinama trebalo je osigurati dovoljno uglja za industriju, za željeznicu, i za široku potrošnju. Ta visoka potražnja destimulirala je izgradnju kapaciteta za preradu uglja "na licu mjesta", za podizanje termoelektrana, za njegovu hemijsku preradu.
Početkom šezdesetih godina dolazi do naglog i velikog uvoza nafte i preorijentiranja svih potrošača na ovaj energent, što izaziva tešku krizu ugljenokopa, koja katastrofalno pogađa ovaj ugljeni bazen - hiljade radnika ostaju bez posla, usporava se opći razvoj. Tek tada počinje izgradnja kapaciteta za potrošnju uglja na "licu mjesta", počinje period izgradnje velikih termoenergetskih objekata i pokretanja hemijske industrije. Pored vađenja uglja, velika pažnja posvećivana je i eksploataciji soli, u početku zbog sve veće široke potrošnje, a potom i kao sirovine u hemijskoj industriji.
Poslije šezdesetih godina počeo je razvoj i metaloprerađivačke industrije, a intenzivirana je prerada drveta podizanjem kapaciteta za finalizaciju. Privredni rast je ubrzan naročito u razdoblju od početka šezdesetih do druge polovine osamdesetih godina ovog stoljeća. U tom periodu počela je suvremenija eksploatacija uglja površinskim metodom, a zatim izgradnja termoenergetskih kapaciteta za proizvodnju električne struje. Dovršena je Termoelektrana Bukinje ( 1978.) kapaciteta 780 MW, Hemijska industrija razvijena na osnovama prirodnih resursa (ugalj, so, krečnjak) prerasta u velike privredne sisteme, SODASO u Tuzli i Koksno-hemijski kombinat u Lukavcu, u kojima je osvojena najsuvremenija hemijska tehnologija (hloralkalni kompleks, proizvodnja soli primjenom novih tehnologija, proizvodnja elektrolitske lužine i solne kiseline, natrijumhlorata, propilen oksida, deterdženata...).
Razvila se drvna i drvnopreradivačka industrija, metalna i metalnopreradivačka industrija, industrija gradevinskog materijala, građevinarstvo, industrija tekstila, obuće, prehrambena industrija. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je bio pogodan i za razvoj poljoprivrede, voćarstva, stočarstva. U periodu socijalističke Jugoslavije stvoreno je nekoliko velikih poljoprivrednih i prehrambenih kombinata. Na ovom prostoru uspješno je djelovalo više zemljoradničkih zadruga, manjih i većih peradarskih farmi. U privatnom sektoru poljoprivreda je stagnirala.
Najznačajniji razvoj je doživjela infrastruktura. Pored željezničke pruge Brčko - Banovići, modernizirana je pruga Tuzla - Doboj, izgrađena je pruga Tuzla - Zvornik; izgrađena i modernizirana putna mreža: Tuzla - Brčko, Tuzla - Sarajevo, Tuzla - Zvornik, Tuzla - Bijeljina, Tuzla - Doboj... Izgrađena je i luka na rijeci Savi u Brčkom. U Dubravama, u blizini Tuzle, izgrađen je moderan aerodrom. Moderniziran je poštanski saobraćaj, telefonske linije su dovedene gotovo u sva veća naselja.
Cijeli prostor je elektrificiran. Izgradnjom snažnog radio-televizijskog releja na Majevici, cijelo područje današnjeg Tuzlanskog kantona pokriveno je kvalitetnim radio-televizijskim signalom. Razvojem gradova i gradske privrede razvijalo se i zanatstvo, proizvodno i uslužno. Na ovom prostoru je ( 1990.) bilo dvadeset zanatskih zadruga i preko trideset hiljada zanatskih radnji. U tome su prednjačili: Gračanica, Brčko, Gradačac i Tuzla. Prosvjetno-kulturna djelatnost je pratila ekonomsko-privredni razvoj. Uspostavljena je dobra mreža predškolskih ustanova i osmogodišnjih škola, u svim razvijenim općinskim centrima otvorene su srednje škole; u Tuzli je osnovan i Univerzitet ( 1976.). Ustanovljene su mnoge institucije regionalnog značaja: Istorijski arhiv, Muzej istočne Bosne, Narodna i univerzitetska biblioteka, Narodno pozorište, Galerija portreta, Dom mladih... U svim općinama postojali su centri za kulturu gdje su djelovala mnoga kulturno-umjetnička društva. Dobro organizirana je bila i zdravstvena zaštita stanovništva.
Pored Medicinskog centra u Tuzli, postojali su i domovi zdravlja u svim općinama. Na području sadašnjeg Tuzlanskog kantona sport je zauzimao zasebno mjesto. U svakoj općini djelovalo je sportsko društvo. Sportska društva iz Tuzle su njegovala gotovo sve vrste sportova, a u nekim dostizala i vrhunske rezultate. Intenzivan industrijski razvoj, bazna a naročito hemijska industrija, na ovim prostorima i šire, izazvali su ozbiljne ekološke probleme. Najveći zagađivači zraka nisu imali ugrađene sisteme za filtriranje, tako da je ozbiljno ugroženo voćarstvo, pčelarstvo, povrtlarstvo. Zagađeni su bili i vodotoci. Tek sredinom osamdesetih godina o ovome problemu se počelo ozbiljnije razmišljati.
Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini, održanim 18. novembra 1990. godine, pobijedile su političke stranke: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Srpska demokratska stranka je i na ovim prostorima, odmah poslije izbora, započela djelovanje na državno-pravnoj razgradnji Bosne i Hercegovine. Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici političkih zbivanja, to isto je morala učiniti i Bosna i Hercegovina. Na referendumu, održanom 29. 2. 1992. i 1. 3. 1992. godina, građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu.
Na dan početka srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu (6. 4. 1992. godine) Evropska zajednica je priznala državno-pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Republika Bosna i Hercegovina je (21. 5. 1992.) postala članicom Ujedinjenih naroda. Poraz takozvane Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji i njen napad na Hrvatsku, učinili su Bosnu i Hercegovinu životno važnim geostrateškim prostorom za Srbiju, odnosno za ostvarivanje velikosrpskih projekata. Prostor sjeveroistočne Bosne, s obzirom da se naslanja na Srbiju i čini lijevi bok prema Hrvatskoj i imajući u vidu njegove ekonomske potencijale, je naročito bio važan faktor u toj strategiji.
Zbog toga su čelnici Jugoslavenske narodne armije preduzeli opsežne mjere da pod svojom kontrolom zadrže ovo područje. U jednom broju općina sa većinskim srpskim stanovništvom (Lopare, Ugljevik, Šekovići) postojeći organi vlasti stavili su se u službu velikosrpske politike, odnosno Srpskoj demokratskoj stranci, kao njenom egzekutoru u Bosni i Hercegovini. Akcijom vojnih jedinica, paravojnih snaga iz Srbije i onih što ih je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije organizirala Srpska demokratska stranka, agresor je ovladao Bijeljinom, Zvornikom, Bratuncem, Srebrenicom, Kalesijom, Vlasenicom i većim dijelom grada i općine Brčko. Agresor je preko Semberije i Bosanske posavine uspostavio koridor prema Bosanskoj krajini i Kninskoj krajini u Hrvatskoj, okupiravši Bosanski Šamac, Modriču, Odžak - općine koje su ulazile u sastav šire regije sjeveroistočne Bosne.
Pokušaj agresora da zadrži kontrolu nad Tuzlom i njenom najbližom okolinom onemogućen je bitkom na Brčanskoj Malti, 15. maja 1992. godine, u kojoj su građani Tuzle razbili jedinice Jugoslavenske narodne armije i protjerali ih do pod Majevicu. Presudnu ulogu u odbrani grada odigrale su snage policije, Teritorijalne odbrane i Patriotske lige. Snage branitelja ove regije, sastavljene od pripadnika policije i jedinica Teritorijalne odbrane i Patriotske lige, koje su u hodu popunjavane dobrovoljcima, uspjele su da se organiziraju i bez obzira na slabo naoružanje, da zaustave agresora te u kontraofanzivnim dejstvima oslobode Srebrenicu i Kalesiju, znatan dio teritorije Brčkog, Lopara, Ugljevika, Zvornika i Vlasenice. Odbranom Tuzle uvezana je relativno prostrana slobodna teritoriia: Tuzla, Kalesija, Živinice, Kladanj, Banovići, Lukavac, Gračanica, Srebrenik, Gradačac i dijelovi teritorija već spomenutih općina. Na okupiranim područjima agresor je uz pomoć domaćih četnika izvršio masovne zločine nad civilnim stanovništvom, uništio sve vjerske i druge sakralne objekte i spomenike bošnjačke i hrvatske kulture.
Samo u nekoliko prvih mjeseci agresorskog divljanja i samo u šest općina ovog područja (Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Bijeljina i Brčko) ubijeno je više od 25.000 nedužnih civila. Hiljade Bošnjakinja su silovane. U većini ovih općina (Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica) Bošnjaci su, do izbijanja agresije, činili apsolutnu većinu stanovništva. Agresor je iz cijelog Podrinja i Posavine protjerao svo nesrpsko stanovništvo da bi u njihova naselja i domove naselio Srbe, što je genocidni program (utemeljen 1844. godine "Načertanijem" Ilije Garašanina, a aktualiziran Memorandumom SANU) i planirao da bi se takozvane "svete srpske zemlje očistile" od svih drugih naroda. U prvoj godini agresije sa okupiranih područja sjeveroistočne Bosne na slobodne teritorije pod kontrolom legalnih vlasti i Armije Republike Bosne i Hercegovine stiglo je preko 200.000 prognanika, mahom žena, djece i staraca.
U najtežoj situaciji je bila Srebrenica. Bježeći ispred četničkog noža iz okolnih gradova i sela, u Srebrenici se našlo oko 50.000 Ijudi. Srebrenica je 1993. godine proglašena "zaštićenom zonom UN-a", ali to agresora nije spriječilo da jula 1995. godine okupira taj grad i da u prisustvu snaga UN-a masakrira hiljade nedužnih Ijudi; da hiljade Bošnjaka odvedu u nepoznato i na egzodus natjeraju oko 30.000 nejači. Samo manji broj slabo naoružanih muškaraca uspijeva da se probije kroz četničke položaje i stigne na slobodnu teritoriju Tuzlanskog kantona. U četničkim logorima: Batkoviću, Karakaju, Kravici, Bratuncu, Sušici, Luci i "Laseru" u Brčkom, bilo je zatočeno preko 25.000 Bošnjaka i Hrvata. Logori su bili organizirani po uzoru na nacističke, sa daleko gorim režimom.
Dok je trajao egzodus unesrećenog naroda na rubnim područjima Tuzlanskog kantona vodene su žestoke borbe. Agresor je pokušavao da okupira nove teritorije, a branitelji da ih odbrane i oslobode okupirane. Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine uspijevao je da odbrani slobodne prostore i da oslobodi mnoge koji su bili okupirani. Doprinos odbrani od agresora na ovim prostorima dale su i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.
Posjedujući dalekometna teška oruđa agresor je neprekidno granatirao slobodnu teritoriju, naročito gradska naselja, nastojeći da ubijanjem civila izazove paniku i skrši moral branitelja. U tim mučkim napadima poginulo je i osakaćeno mnogo Ijudi, naročito djece; srušeno je mnogo objekata, medu kojima i više kulturno-historijski vrijednih. Jedan od najtežih zločina desio se 25. maja 1995. godine, kada je samo jedna granata, ispaljena sa srpskih položaja na Ozrenu, na tuzlanskom Korzou ubila 71 građanina, pretežno dječaka i djevojčica, a teže i lakše ozlijedila 77 lica.
Na slobodnom području Tuzlanskog kantona sve vrijeme rata uspješno su funkcionirale civilna i vojna vlast. Zahvaljujući tome, sigurnost građana bila je na visokoj razini. I pored izdvajanja za potrebe obrane, uspješno je organizirana prehrana gotovo 700.000 stanovnika. Radile su škole, zdravstvene i kulturne ustanove, bilo je i sportskih takmičenja.
Prvi korak ka miru u Bosni Hercegovini bio je Washingtonski sporazum, kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine. Rat je prekinut Sporazumom u Daytonu (1995.). Taj sporazum je de fakto sankcionirao stanje ostvareno ratom, odnosno agresijom. Tako se preko 50% teritorija sjeveroistočne Bosne našlo u Republici Srpskoj. Daytonskim mirom je stvorena izvjesna osnova za obnovu i razvoj ovoga kraja. Na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kantoni donose svoje ustave, čime ostvaruju vrlo visok stupanj autonomnosti u gotovo svim oblastima društvenog života.
Zakonodavni i izvršni organi Tuzlanskog kantona, zajedno sa odgovarajućim organima općina, preduzeli su mnoge mjere radi oživljavanja privrede, posebno pokretanja proizvodnje u osnovnim privrednim djelatnostima: rudarstvu, hemijskoj industriji, građevinarstvu, drvoprerađivačkoj industriji, poljoprivredi, trgovini...
Iako je pokretanje velikih, složenih sistema hemijske industrije na prostoru Tuzle i Lukavca uveliko uslovljeno obnavljanjem željezničkog saobraćaja, izvjesni rezultati su već postignuti. Industrija je u 1997. godini radila sa oko 30% kapaciteta, čemu je značajan doprinos dao razvoj malih i srednjih preduzeća. Proizvodnja uglja je znatno porasla. Termoelektrana Bukinje radi gotovo punim kapacitetom. Prerada drveta je, također, napredovala. Zahvaljujući svemu tome, u privredi Tuzlanskog kantona, po podacima iz 1998. godine, radi oko 68.000 radnika.
Obrazovni sistem nije prestao funkcionirati tokom rata. Bio je, istina, reduciran, prilagođen ratnim okolnostima. Kada su prekinuta ratna dejstva, on je postepeno vraćan u predratno stanje. Popravljen je veliki broj ratom oštećenih školskih objekata i u njima je otpočela redovna nastava. Na prostoru Tuzlanskog kantona već funkcioniraju predškolske ustanove u općinama Banovići, Doboj Istok, Gračanici, Gradačcu, Kladnju, Lukavcu, Srebreniku, Tuzli i Živinicama, u kojima dnevno boravi 1287 djece. Osnovno obrazovanje na području Tuzlanskog kantona obuhvata 88 javnih ustanova i 1 privatnu osnovnu školu, u kojima nastavu pohađa oko 55.200 učenika; Srednje obrazovanje obuhvata 33 javnih ustanova od toga 24 srednjih škola, 7 gimnazija, 1 medresa i 1 srednja muzička škola, u kojima nastavu pohađa oko 25.500 učenika; a Univerzitet u Tuzli pohađa preko 20.000 studenata na dodiplomskim studijima i oko 1.500 na postdiplomskom studiju.
Najteži problem Tuzlanskog kantona je bio smještaj prognanih i raseljenih lica. Povratak na njihovo predratno privatno vlasništvo Vlada Tuzlanskog kantona podržala je značajnim finasijskim sredstvima. Realizovani su brojni programi podrške povratnicima putem pomoći za obnovu stambenih objekata (kako povratnika u dijelove sjeveroistočne Bosne koji su ostali u administrativno prostoru Republike Srpske, tako i povratnike u općine Tuzlanskog kantona), podržani su projekti podrške pokretanju poljoprivredne proizvodnje u povratničkim mjestima i oživljavanje malih preduzeća. Danas na Tuzlanskom kantonu ima još oko 26. 000 prognanika.
U postdaytonskom periodu intenziviran je politički život u Tuzlanskom kantonu, i većina vodećih stranaka u Bosne i Hercegovinu imaju svoje kantonalne organizacije Tuzlanskog kantona, a jedna politička stranka ima sjedište u Tuzli.
U Skupštini Tuzlanskog kantona participira pet stranaka (Stranka demokratske akcije, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Socijaldemokratska partija, Bosanska stranka, Narodna stranka Radom za boljitak i Bosansko-hercegovačka patriotska stranka) i na njima leži najveća odgovornost za privredni i društveni razvoj Kantona. Ostale stranke nisu parlamentarne u Kantonu.
Na području Tuzlanskog kantona djeluje više listova kroz svoja dopisništva, radio i televizijskih stanica. Najznačajniji regionalni elektronski medij je Radio-televizija Tuzlanskog kantona, i nekoliko privatnih nezavisnih radio stanica, koje zajedno obrazuju dobru medijsku pokrivenost Tuzlanskog kantona.
Vjerske zajednice djeluju slobodno i uz međusobnu toleranciju. Pravo na slobodno ispoljavanje vjere je zagarantirano svim konfesijama. Tri najveće konfesije su Islamska zajednica, Katolička i Srpska pravoslavna crkva, a na Tuzlanskom kantonu djeluju i druge manje brojne vjerske zajednice kao što su Jevrejska zajednice i protestantske crkve.
Rudarstvo: Tuzlanski kanton je najznačajniji rudarsko-industrijski basen u BiH. Na geoprostoru Tuzlanskog kantona je locirano preko milijardu tona eksploatacionih rezervi lignita i mrkog uglja te značajne količine kamene soli, kvarcnog pijeska, krečnjaka i magnezita.
Eksploatacija ovih mineralnih sirovina i drugih materijala ima već stogodišnju tradiciju. 2009. godine je proizvedeno cca 4,6 miliona tona uglja od čega je cca 3,3 miliona tona spaljeno u TE „Tuzla", pri čemu je ostvarena potrošnja energije uglja od cca 41 miliona GJ a preostali dio je plasiran raznim industrijskim postrojenjima i tzv. širokoj potrošnji.
Energetika: U regiji su izgrađeni veliki kapaciteti za proizvodnju električne energije, koksa , sode, soli, poliuretana, deterdženta, te vještačkog đubriva, anhidrida maleinske kiseline, livenje čelika i drugih. Bazno-energetski industrijski kapaciteti locirani su pretežno na području Tuzle, Lukavca, Banovića i Živinica.
Metalna i elektroindustrija: (proizvodnja metalnih konstrukcija, procesne opreme, transportnih sistema, odbojno-vlačnih naprava, svih vrsta dizalica, građevinske opreme, metalne stolarije, fasadnih elemenata, poljoprivredne mehanizacije te motornih dijelova i rasvjetnih tijela), locirana je na području Tuzle, Lukavca, Banovića, Živinica, Gračanice, Srebrenika i Gradačca. Kapaciteti za preradu gume i plastike svoju ekspanziju imaju na području Gračanice, Kalesije i Tuzle.
Tekstilna industrija (proizvodnja svih vrsta muške, ženske i dječije odjeće, posteljine, radne i zaštitne odjeće, rublja, stolnjaka i drugih konfekcijskih proizvoda) ima nekoliko značajnih industrijskih kapaciteta u Gradačcu, Gračanici, Tuzli, Srebreniku, Banovićima, Doboj Istoku, Kladnju, Živinicama, Kalesiji i Lukavcu. Proizvodnja i prerada kože, te proizvodnja obuće, kožne galanterije i pozamanterije zastupljena je najviše u Gračanici, Tuzli i Lukavcu.
Prehrambena industrija svoje najznačajnije kapacitete ima na području Tuzle (mlinsko- pekarska industrija, prerada mesa, prerada mlijeka, proizvodnja piva, osvježavajućih napitaka i mineralne vode, proizvodnja kolača i konditorskih proizvoda), Živinica (klaonica i prerada pilećeg mesa, prerada mlijeka), Doboj Istoku (prerada voća i povrća), Gradačcu (prerada voća i povrća, prerada mlijeka), Srebreniku (proizvodnja snack proizvoda, prerada voća i povrća), Gračanici (prerada mesa i mlijeka), Čeliću (prerada mesa i mlijeka, voća i povrća) i Teočaku (prerada mlijeka).
Drvoprerađivački kapaciteti (prerada drveta i grafička djelatnost) razvijeni su u Živinicama (proizvodnja kuhinjsko, školskog i kancelarijskog namještaja i enterijera, sobni namještaj, građevinska stolarija), Gračanici (sobni namještaj, građevinska stolarija, papirna ambalaža, grafička industrija), Gradačcu (kuhinjski namještaj, sobne garniture, proizvodnja briketa, građevinska stolarija), Srebreniku (pločasti namještaj, stolarija, enterijeri), Kladnju (primarna prerada drveta, stolarija), Kalesiji (stolarija) i Tuzli (grafička djelatnost). Većina kapaciteta je izvozno orijentisana.
Industrija građevinskog materijala zastupljena je u Lukavcu (proizvodnja cementa, betonskih elemenata), Tuzli (gas beton, kvarcni pijesak, betonska galanterija), Gračanici (betonski stubovi, betonske konstrukcije za sve vrste građevinskih objekata, blokovi), Srebreniku (materijali za visokogradnju, proizvodnja kreča, betonska galanterija).
Građevinarstvo je osposobljeno realizovati značajne poslove na stanogradnji, proizvodnim i uslužnim objektima, niskogradnji i hidrogradnji. Građevinska operativa je najrazvijenija u Tuzli (niskogradnja, visokogradnja, iziolaterski radovi, građevinsko zanatski radovi), Gračanici (armirnobetonske konstrukcije), Gradačcu, Lukavcu Banovićima i Živinicama.
Tuzlanski kanton raspolaže sa 133.770 hektara poljoprivrednog zemljišta (oranice – 91.153 ha, voćnjaci – 16.371 ha, livade 15.382 ha, pašnjaci – 10.862 ha, trstici i bare – 2 ha). Zemljište se koristi u niskom stepenu i sa niskim efektima u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, te se potrebe stanovništva u hrani ni približno ne zadovoljavaju vlastitom proizvodnjom.
Težište nastojanja u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji u narednom periodu će biti:
a) U voćarstvu: plantažni uzgoj šljive, jabuke, kruške, trešnje, višnje i jagodičastog voća te proširenje proizvodnje sadnog materijala;
b) U stočarstvu: uzgoj muznih i tovnih goveda, ovaca, svinja, koka nosilja, brojlera i pčela;
c) U ratarstvu: uzgoj povrtnog bilja, kukuruza, krmnih kultura i duhana.
Robna proizvodnja u navedenim sektorima razvijaće se preko definisanih proizvodnih modela, primjerenih našim uslovima. Započeti proces uzgoja ribe će se širiti srazmjerno mogućnostima korišćenja voda za tu namjenu i potrebama konzuma ribljeg mesa koji je u stalnom porastu. U okviru Kantonalne privredne komore Tuzla formirano je uzdruženje za poljoprivredu i prehrambenu industriju koje zastupa interese poljoprivredenih proizvođača i prerađivača prehrambenih proizvoda. Članice Udruženja djeluju unutar Grupacija koje su organizovana po vrsti proizvodnje odnosno proizvoda.
Šumsko zemljište obuhvata 139.000 hektara. Raspoloživa drvna masa za godišnju sječu iznosi 215.000 kubnih metara, od čega sa 66% lišćari i 34% četinari. U industrijsku preradu drveta usmjerava se 115.000 m3, a ostalo se koristi kao drvo za ogrev, podgradu u rudnicima i slično. Šume su staništa divljači, gljiva, šumskih plodova i ljekovitog bilja i od velikog su značaja za lov, odmor i rekreaciju. Uzgoj, zaštitu i eksploataciju šuma vodi jedinstveno javno privredno društvo "Šume Tuzlanskog kantona".
Težište aktivnosti u šumarstvu je na: izradi šumsko-privrednih osnova za racionalno gazdovanje šumama, razvoju rasadničke proizvodnje za obnovu i proširenje šuma, pošumljavanju degradiranih površina, zaštiti i uzgoju šuma, deminiranju šumskih područja, otvaranju šumskih komunikacija, unaprjeđenju tehnologije eksploatacije i razvoju opštekorisnih funkcija šuma.
Tuzlanski kanton raspolaže skromnim vodnim resursima, ali su i oni nedovoljno iskorišteni, ne samo za snabdjevanje stanovništva, već i za potrebe privrede. Ključni problem predstavlja obezbjeđenje dovoljnih količina pitke vode zbog čega neki općinski centri imaju reduciranu potrošnju vode. Tehnološka voda (za potrebe industrije) obezbjeđena je izgradnjom hidroakumulacija kod Lukavca, Banovića, Gradačca i Teočaka.
plansko rješavanje problema deficita vode, obezbjeđenjem dodatnih količina sa susjednih područja (Zvornik, Olovo).S obzirom na značaj voda, pažnja se usmjerava na: zaštitu i polivalentno korišćenje vodnih resursa, posebno za povećanje proizvodnje hrane, adekvatni tretman otpadnih voda iz naselja i industrije, zaštitu od voda (regulacioni radovi) objekata, naselja i poljoprivrednog zemljišta.
Tuzlanski kanton ima povoljan geografski položaj prema svijetu, ali su sve vrste saobraćaja u značajnom zaostajanju za potrebama savremenog, sigurnog i udobnog transporta i komunikacija. Putne saobraćajnice (magistralni putevi) vode od Tuzle prema Sarajevu, Zvorniku, Doboju, Orašju i Bijeljini. Izgrađena je gusta mreža regionalnih i lokalnih puteva. Željezničke veze iz Tuzle idu prema Zvorniku, Doboju i Brčkom i vežu se na najznačajnije međunarodne pruge. Aerodrom "Tuzla" je osposobljen za međunarodni aviosaobraćaj i služiće za prevoz putnika i roba. PTT saobraćaj razvija kapacitete poštanskog, telefonsko-telegrafskog saobraćaja i mobilne telefonije.
U oblasti saobraćaja pred Kantonom stoje značajni zadaci: povezivanje s međunarodnim koridorom V/C (Baltic-Adriatic), izgradnja moderne saobraćajnice Tuzla-Brčko-Orašje, modernizacija željezničkih linija i transportnih sredstava, modernizacija u fiksnoj i mobilnoj telefoniji i širenje mreže korisnika Interneta.
U oblasti trgovine je tokom posljednih nekoliko godina osnovan najveći broj privrednih subjekata, tačnije12.863 (privrednih društava i obrta), od čega se priblližno 37% bavi trgovinskom djelatnošću. S druge strane, pak, u neformalnom sektoru (neregistrovana lica, preprodavci), angažovan je, takodje, veliki broj lica.
Sada su na sceni procesi okrupnjavanja u trgovini. Grade se kapaciteti sa kompleksnom ponudom, ali i sa specijaliziranim asortimanom, podiže se kvalitet ponude i kvalitet usluge, a proces otvorenosti i konkurencije na tržištu ide u prilog potrošačima.
Na područje Kantona ulaze internacionalne trgovinske firme, ali jačaju i neke domaće firme koje prate trendove u trgovini. Istovremeno se gase mnoge male firme koje ne mogu podnijeti tržišnu konkurenciju.
U svim općinskim centrima djeluju javna privredna društva koja se bave održavanjem komunalne infrastrukture: saobraćajnica, vodosnabdijevanja, čišćenja i održavanja stambenih objekata i javnih površina, održavanja grijanja i drugim uslugama.
U žiži interesovanja ove djelatnosti u narednom periodu je: rješavanje problema deponovanja otpada – odnosno izgradnja zajedničke, regionalne deponije za odlaganje smeća, proširenje sistema centralnog grijanja od Termoelektrane "Tuzla" na područje Lukavca, Živinica i Banovića, proširenje mreže grijanja na području Tuzle, obezbjeđenje pitke vode, rješavanje problema otpadnih voda.
Na području Tuzlanskog kantona banke i osiguravajuća društva egzistiraju kao filijale domaćih i ino banaka. U bankama i osiguranju odvijaju se pozitivni procesi – stabilnije poslovanje i upravljanje. Otvoren je proces okrupnjavanja i internacionalizacije banaka i osiguranja, a uvode se instrumenti zaštite deponenata i osiguranika. Evidentan je porast štednje, dok banke istovremeno ispoljavaju veliki oprez u kreditiranju privrede, uslovljavajući ih izuzetnom strogim uvjetima odobravanja i korišćenja, čime je usporen plasman sredstava za potrebe privrede.
Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban značaj imaju epitafi, pri čemu pojedini natpisi predstavljaju književnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrži oko 400 značajnih natpisa, na kojima je izvršena podrobnija paleografska i jezička analiza. Druga svjedočanstva bosanske srednjovjekovne pismenosti čine baštinske povelje, testamenti, darovnice, administrativni akti, koji su najčešće pisani bosanskom ćirilicom (bosančicom), koju od srpske ćirilice luči naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i književnosti možemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovčanima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom. Mnoga od ovih svjedočanstava pismenosti i umjetničkog stvaranja potiču sa prostora današnjeg Tuzlanskog kantona. Središta srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi srednjovjekovnih velmoža, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, služili i latinskim. Crkva bosanska nije podizala značajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, možda posebno zahvaljujući Crkvi bosanskoj, na tlu Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaične tradicije, kao što je odustajanje od crkvenih kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istočne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri Bošnjani","dobri Ijudi"), tumače crkvene knjige na njima svojstven način (ubacivanje marginalnih glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vješt način, umeću svoje dualističko naučavanje). Medu najjačim uporištima "dobrih Ijudi" bilo je područje župa Usora i Soli, dakle, prostor današnjeg Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi čine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i njihova je sadržina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikaše prevode i iluminiraju crkvene knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listići rasuti po evropskim zbirkama. Značajke ovih listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listići su uglavnom napisani u ikavici. O tragovima hroničarske djelatnosti, od koje nije ostalo ništa, svjedoče pozni franjevački Ijetopisi. Slomom srednjevjekovne bosanske države mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.
Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustižu se tri velike civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jačaju i katolički i pravoslavni. Islam sa sobom donosi književnost na orijentalnim jezicima, katolička crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i manastirima - koji su bili središte pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivačka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozući, te "Zbornik molitava" iz Papraće. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivač knjiga, jeromonah Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske književnosti produžava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka Karadžića, počinje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Bilježe se narodni običaji, narodne pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokušaja. Njegovi suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinović Sarajlija i Vuk Vrčević. Ideje o književnom stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvaćene i medu srpskim sveštenstvom. Značajka njegovog rada u Bosni su hercegovačka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih naroda. Bošnjački je narodni genije u određenim formama stvorio literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadržala. Bošnjačke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom kako domaćih tako i svjetskih umjetnika. Umjetničku slavu bošnjačke balade svijetom je pronijela "Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen ( 1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove društveno-političke, kulturne i psihološke situacije, što rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bošnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u književnosti. Književni život se odvija oko časopisa i kulturno-prosvjetnih društava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjećanja. Pored nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obilježja, a u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat prodiru i obilježja simbolizma. Počesto, osim naglašavanja kolektivne sudbine naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju veću estetsko-književnu vrijednost. Pored skromne književnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado književnost) i narodne usmene književnosti, Bošnjaci njeguju književnost na tri islamska orijentalna jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pišu na arapskom jeziku; na turskom je njegovana divanska književnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je služio za rafinirano pjesničko izražavanje. Književnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo višim slojevima, koji su imali prilike da se školuju na Istoku.
Zabilježeno je preko trista imena Bošnjaka koji su pisali na nekom od orijentalnih jezika, a neki su prevođeni na više evropskih jezika. Najraširenija vrsta književnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udžbenici, Ieksikoni. Arapski jezik kod Bošnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija književnost, i po obimu i po raznovrsnosti žanrova, napisana je na turskom jeziku. Još od vremena Ahmet-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana, mnogi naši Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva naša pjesnika pjevala su i na bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a ostavio je nešto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (rođen u selu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine) najveći dio svog djela piše na bosanskom jeziku. Autor je čuvenog tursko-bosanskog rječnika. Hevai svugdje s ponosom ističe svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rječnik je drugi rječnik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rječnika srpskog pisca Vuka Stefanovića Karadžića. Rječniku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Šahidija". Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona, osim Uskufija, stvarali su i: Ahmed Čelebi, Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Salih Savabi Tuzlavi, Salih Daniš, Mehmed Teufik Azabagić, Ibrahim Edhem Berbić, Ibrahim Abdulah Smajić-Seljubac, muderis Osman-Kapetanove medrese u Gradačcu -Ahmed Svirac. Poslije Berlinskog kongresa bošnjačka književnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni društveno-političkih epoha Bošnjaci ostaju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković ( 1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo.
Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na slovinskom jeziku ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. ju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković (1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo. Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na "slovinskom jeziku" ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. Franjevci su njegovali suvremeno shvaćenu bogosloviju, kao i interes za povijesne nauke, što se ogleda u njihovim Ijetopisima. Njihovo književno i kulturno stvaralaštvo kulminira u vrijeme ilirskog pokreta, kada se prihvataju ideje narodnog buđenja i oslobađanja od stranih osvajača. Tada pokreću i prvi književni časopis u Bosni ( 1850.), koji ureduje i izdaje Ivan Frano Jukić. Sva književna djela do ilirskog pokreta prožeta su religioznim duhom, i tek im se u vrijeme nacionalnog buđenja mijenja karakter. Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća javljaju se pisci i iz građanskih slojeva, koji slijede razvoj svjetske književnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog društva "Napredak" ( I 904.) vezana je težnja da se u hrvatskoj književnosti posveti veća pažnja čisto književnim sadržajima i formalno - stilskim vrijednostima. Književni život u Bosni i Hercegovini značajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistočne Bosne, a svoju poznatu pjesničku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli.
U vremenu između dva svjetska rata čine se pokušaji formiranja književnih društava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala određena društveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokušava se zasnovati autonoman književni izraz, koji ne bi bio sasvim u službi vanestetskih ciljeva (religiozni, politički, nacionalni) i koji bi bio otvoren utjecaju modernih tokova: književnoestetskih, građansko-demokratskih, socijalnih - što, uz lokalni kolorit i sevdalijsku senzualističku komponentu, čini bitno obilježje novije bosanske književnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sinteze zasada tradicije i suvremenih književnih gibanja, pri čemu senzibilitet pisca (nije više ni pisar ni prepisivač) dolazi do punog izražaja, tako da tek tada možemo govoriti o autorstvu, odnosno stvaralaštvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne književnosti. U prvom planu više nije kolektivna sudbina, već su to individualni likovi koji se uzdižu do univerzalnih (pojedinačno-opće). Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona djelovalo je više pisaca, čija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovačke književnosti. Ahmed Muradbegović (rođen u Gradačcu, 1898. godine), Hasan Kikić (rođen u Gradačcu,1905. godine), Meša Selimović (rođen u Tuzli, 1910. godine) i Derviš Sušić (rođen u Vlasenici, 1925. godine) su pisci čija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomiju bosanskog čovjeka. Muradbegovićeva najznačajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova lađa", "Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Božijem putu","Husein-beg Gradaščević","Omer-paša Latas u Bosni"... Kikićev književni rad najplastičnije oslikavaju djela: "Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasušnom hljebu","Carska goveda","Dedija"... Djela Meše Selimovića su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su književna ostvarenja koja svojom slojevitošću prevazilaze vremenske i prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovićev opus čine i djela "Tuda zemlja", "Tišine", "Magla i mjesečina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjećanja"... Djela Derviša Sušića su, takođe, prevedena na više svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodža strah", "Uhode", "Pobune", "Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznačajnija djela Derviša Sušića.
Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od pečene gline ukrašene zarezima i reljefima, čine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore donose tekovine svoje kulture, ali se središnji dijelovi Bosne još dugo drže svoga arhaičnog stila. S pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijeće mozaika. Stećak je, svakako, najosobeniji izraz duhovnog i kulturno-umjetničkog bića medievalne Bosne. Mnogi od stećaka, svojim likovnim kvalitetima (simbolički i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stećaka, poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku Turaka, umjetničko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti: monumentalna gradnja (džamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena arhitektura (šadrvani, česme, fontane...). Posebna pažnja se posvećuje kaligrafiji i minijaturnom slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (živopisi). Najznačajniji živopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetničke prilike značajno je da, uz zadržavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i baroka, koji se prepliću sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podižu se mnoge monumentalne javne građevine. Tragovi kulturnih baštinika svih minulih epoha pronađeni su i na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas privlače pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak naših Ijudi na školovanje u evropske centre. Prvi školovani slikar sa ovih prostora je Đorde Mihajlović, čiji rad se može uzeti za temeljac likovnog stvaralaštva ovog kraja. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnici: Kosta Hakman, Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Švrakić, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukić, Dragiša Trifković, Ismet Mujezinović, Mensur Dervišević, Mevludin Ekmečić, Mehmed Zaimović, Ibrahim Bilajac, Sejid Hasanefendić, Pero Jelisić, Rizah Štetić, Ismet Hrvanović, Miloš Lysonek, Mustafa Pašić, Zdravko Novak, Ferid Prcić, Nesim Tahirović, Began Turbić, Esad Muftić, Nezir Čorbić, Sead Musić, Ismar Mujezinović, Edin Dervišević, Fuad Kasumović... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu izražajnu raznovrsnost, može se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specifično bosansko, što njihovu umjetnost čini i univerzalnom, ali i zasebnom.
Prvi organizirani oblik obrazovanja datira još od XVII vijeka i vezan je za Behram-Begovu Medresu. Tuzlanska Gimnazija osnovana je 1899.godine.
Univerzitet u Tuzli osnovan je 1976. godine ali se visoko obrazovanje počelo razvijati još sa osnivanjem Više rudarske škole 1958. godine i Tehnološkog fakulteta 1959. godine, kao prvih dislociranih fakultet sarajevskog univerziteta u Tuzli. Viša rudarska škola prerasta u rudarski fakultet 1960. godine kada je započela sa radom i Viša pedagoška škola.
U Brčkom 1961. godine otpočela je sa radom Viša ekonomsko-komercijalna škola. Daljnji razvoj visokog obrazovanja na području Sjeveroistočne Bosne je diktiran potrebama i dinamikom privrednog i društvenog razvoja regiona. U istom ritmu su više škole prerastale u fakultet, odnosno osnivani novi fakulteti i instituti. Tako je Viša Pedagoška škola 1969. godine prerasla u Pedagošku akademiju, Viša ekonomsko-komercijalna škola postaje Ekonomski fakultet 1976. godine, studij elektrotehnike je 1972. godine organizovan kao zasebna organizaciona cjelina Sarajevskog univerziteta.
Prekretnicu u razvoju visokoškolskog obrazovanja u regiji donijelo je osnivanje Medicinskog fakulteta 1976. godine. To je bila raskrsnica sa koje se ušlo u područje multidisciplinarnosti odmičući se postepeno od pretežno tehničke profilacije. Osnivanje univerziteta je postalo nužnost, ne samo da bi se nastavio razvoj visokog obrazovanja nego i da bi se osigurao daljnji kulturni i društveni preobražaj jednog od najmnogoljudnijih regiona Bosne i Hercegovine. Zajednica visokoškolskih i naučnoistraživačkih institucija Sjevernoistočne Bosne osnovana je 1972. godine i Konzorcija za razvoj višeg i visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada u Tuzli, kao pretače Univerziteta u Tuzli.
U zajednicu se udružuju: Tehnološki fakultet u Tuzli, Rudarski fakultet u Tuzli, Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka israživanja u Tuzli, Pedagoška akademija u Tuzli, Viša ekonomsko-komercijalna škola u Brčkom i Savezni centar za obrazovanje i zaštitu u industriji i rudarstvu u Tuzli. Naknadno Zajednici pristupaju i Odjeljenje Muzičke akademije i Elektrotehničkog fakulteta iz Sarajeva u Tuzli. Sporazum o udruživanju u Univerzitet je postpisan 18. novembra 1976. godine u Sarajevu a svečanost početka rada je održana 18. decembra u Tuzli.
Osnivanje Defektološkog i prerastanje Pedagoške akademije u Filozofski fakultet 1993. godine, početak studija engleskog i njemačkog jezika, studija žurnalistike, psihologije i pedagogije, kao i osnivanje Akademije za scensku umjetnost, Farmaceutskog i Pravnog fakulteta uvodi ovaj univerzitet u novu fazu razvoja, koja bi trebala rezultirati formiranjem kritične mase humanističke inteligencije u tuzlanskoj regiji, bez koje je nezamislivo uključivanje u savremene globalne tokove.
Univerzitet u Tuzli ima veoma razvijenu saradnju sa univerzitetima i brojnim drugim institucionalnim organiozacijma iz oblasti visokog obrazovanja u zemlji i inozemstvu na planu razmjene studenata i nastavnika u okviru zajedničkih godišnjih programa, u oblasti provođenja zajedničkih istraživačkih projekata i međunarodne razmjene informacija o rezultatima istraživanja, te provođenje zajedničkih dodiplomskih i postdiplomskih studija sa univerzitetima iz: SAD-a, Irana, Austrije, Slovenije, Malezije, Njemačke, Makedonije, Mađarske, Francuske, Poljske itd.
Dosadašnja međunarodna saradnja Univerziteta u Tuzli i postignuti rezultati učešcem u brojnim međunarodnim projektima jasno pokazuju opredjeljenje ka daljnjem razvoju Univerziteta s ciljem da se do 2010. godine uključi u široki evropski akademski prostor.
Univerzitet u Tuzli u okviru 44 studijska profila organizuje i izvodi nastavno-naučni proces na 13 fakulteta: Akademija dramskih umjetnosti, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Ekonomski fakultet, Fakultet elektrotehnike, Fakultet za tjelesni odgoj i sport, Farmaceutski fakultet, Filozofski fakultet, Mašinski fakultet, Medicinski fakultet, Pravni fakultet, Prirodno-matematički fakultet, Rudarsko-Geološko-Građevinski i Tehnološki fakultet.
Nastavu trenutno pohađa bluzu 20.000 studenata na dodiplomskom studiju, i 1.500 na postdiplomskom studiju. Do sada je na Univerzitetu u Tuzli diplomiralo preko 25.000 studenata, magistriralo oko 2000 studenata a doktorsku disertaciju odbranilo preko 300 doktoranata. U nastavno - naučnom procesu na fakultetima učestvuju blizu 500 nastavnika i saradnika zaposlenih na Univerzitetu i vanjskih saradnika. Pored ovoga, na Univerzitetu je zaposleno preko 200 radnika koji obavljaju stručne, administrativno - tehničke i pomoćne poslove.
Obrazovini sistem nije prestao funkcionirati ni tokom rata. Bio je, istina reduciran, prilagoden ratnim okolnostima. Kada su prekinuta ratna djejstva, on je postepeno vraćan u predratno stanje. Popravljen je veliki broj ratom oštećenih školskih objekata i u njima je otpočela redovna nastava.
Težišne aktivnosti u srednjim školama proizilaze iz zadataka reforme obrazovanja a prvenstveno se odnose na unapređenje opće gimnazijskog obrazovanje i uvođenje modularnog obrazovnog procesa u stručnim školama. Stručnog obrazovanja bazira se na većem udjelu stručnog i praktičnog dijela a smanjenju općih obrazovnih sadržaja, odnose na realizaciju EU-VET programa. Od školske 2002/2003 godine u upotrebi je novi nastavni plan i program za opću gimnaziju a ove školske godine učenici završnih razreda u gimnazijama, maturski ispit polažu prema programu EXTERNE mature.
Na prostoru Tuzlanskog kantona srednje obrazovanje obuhvata 33 javnih ustanova od toga 24 srednjh škola, 7 gimnazija, 1 medresa i 1 srednja muzička škola, u kojima nastavu pohađa oko 25.500 učenika i radi oko 1.700 zaposlenika.
Osnovno obrazovanje na području Tuzlanskog kantona obuhvata 88 javnih ustanova i 1 privatnu osnovnu školu, u kojima nastavu pohađa oko 55.200 učenika i zaposleno je oko 4.200 zaposlenika. U svim osnovnim školama primjenjuje se usklađeni Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, i novi Nastavni plan i program devetogodišnjeg osnovnog odgoja i obrazovanja.
Na području Tuzlanskog kantona rade predškolske ustanove kao javne ustanove čiji su osnivači općinska vijeća u devet općina i to: Banovićima, Doboj Istoku, Gračanici, Gradačcu, Kladnju, Lukavcu, Srebreniku, Tuzli i Živinicama. U svim predškolskim ustanovama ukupno dnevno boravi 1287 djece, odnosno 60 odgojnih grupa i 209 zaposlenika, od čega je 118 odgojno-obrazovnog osoblja i 91 ostalih (medicinske sestre, njegovateljice, kuharice, ložači, administrativno-finansijski zaposlenici i čistačice).
